To Tame a Land

Xandos Spharideion - Promišaljanja i misterije

Preporučen podloga za čitanje:
http://www.youtube.com/watch?v=FkiQt2P_0pA&feature=related




Smrt, zagrobnost i zablude neukih

Život je samo kratko izobličenje u vječnosti smrti. Svaki život ima svoj početak i kraj. Kako pojedini, tako i cjelokupni život materijalnog svijeta. Svaki život koji nasatane počinje umirati (sa relativnošću u vremenu), ali smrt je nezbježana i nepobitna konstanta. Dakle, cijeli materijalni svijet (koji je zasnovan na rođenju i umiranju) ima svoj unaprijed predodređeni živtni vjek i kritčnu masu duša koju može prozvesti (kao i živi organizam zdravih stanica) prije nego i sam završi smrću. Svakim proteklim danom, svakom oslobođenom dušom i svakom proteklom godinom taj trenutak sve je bliže. …Ja to znam.

Kratkost života u materijalnom svijetu potiče neukost, zato većina svećenika na ovom svijetu predstavlja vjeru i zagrobni život površno. Sklon sam mišljenju da je to bila prvotna ideja bogova, a svećenici bi trebali zanti dublju istinu. Njihova je dužnost da ju podjele sa dušama spremnim je shvatiti i prihvatiti. Nažalost; generacijama, smrtničkom površnošću, te lošim politikama najodgovornijih bogova istina je prešla u mistiku, tabu.

Istina

Istina je da je materijalni život prema zagrobnom kao jedna riječ prema čitavoj knjizi. Krataka, nepotpuna, uglavnom nedorečena i čini njen zanemarivo mali dio. Treba li se onda pisac (duša) koncentrirati na jednu riječi ili na kontekst cijele knjige riječi? (Iznimka je da je i jedna riječ ponakad važna ali samo ako je u njoj sadržana esencija cijele knjige, što je velika iznimka i kategorija je za poseban elaborat).

Istina je da svako biće ima unaprijed predodrđeno vječno prebivalište i da je život proces potrage za njime.

Istina je da vjera svjsenog bića mora biti istinska jer joj je krajnji sud neizbježan.
Iaoko pravedan i mislostiv, sud Kelemvora može završiti presudom od nekoliko vjekova nezamislivih muka.

Istina je da će nevjernici završti u zidu živih gdje će u mukama razgrađivanja svoje i drugih duša provesti cjelu vječnost.

Istina je da će duše iskrenih štovatelja svog božanstva provesti vječnost na njegovom svijetu i po načinima kakve on zagovara.

Istina je da smrt nije kraj, nego početak.




View
In the eyes of a ranger...

Slegla se prašina tj. snijeg u ovom slučaju nakon velike bitke. Dok sam ja osluškivao i čak očekivao pojačanje sa strane trollova i orkova moji suborci su se bavili naizgled potpuno nepotrebnim stvarima kao npr. Xandos je imao dobru inspiraciju za sebi pribaviti onog trolla kao nekakvog nemrtvog slugu, kostura, zombija ili tak nešto. Ali čemu ga zakopavati u snijeg kad je već vani toliko hladno da se voda ledi unutar minute?

Nakon gubljenja dragocijenog vremena odlučili smo oprezno krenuti dalje u već poznate početne prostorije rudnika. Pouzdan u svoje vještine skrivanja i istrenirane opreznosti ali sa dozom straha zbog nikad savladane lekcije oz nalaženja vrhunskih zamki krenuo sam kao izvidnica ispred svojih drugova. Nakon istražene kovačnice i dva hodnika bez problema dolazi do male komplikacije u našoj družini. Naišli smo na uplakano dijete goblina…Ne znam za ostale, ali tu me je Eirik podosta iznenadio. Predstavio se kao veliki ratnik i taktičar, a bio je prvi da ubijemo malog goblina. Čuo sam svakakve glasine i priče o različitim ljudskim plemenima i nacijama, ali ne i da se ponašaju kao krvožedni orkovi. Na kraju je odlučeno da će malac biti odnešen ako će biti moguće do sela i biti odgajan među barbarima kao jedan od njihovih. To je na kraju bila dobra odluka jer smo od malca saznali da se ovdje orkovi,a od nedavno i goblini magijom mijenjaju,a preslabi završavaju kao nekakve abominacije. Ostavljamo malog u kuhinji i krećemo prema zabarikadiranim vratima, ovaj put s njihove strane(dobro je neprijatelje tjerat malo na defanzivu). Eirik je krenuo prema vratima na kojima postoji vatrena zamka…to be continued…
View
Dagna pove, tak' kak' je

Već ne verjem kaj to vse zbiva okoli mene! Onaj mali blesavi ratnik, koji si išče kaj mu nehči drugi najde boga kojem bu se klanjal, je imel prav’! Vse v planinama je puno vragova i vražičaka i ve bumo se bili ž njima! Mislim si, pa dobro Dagna, kaj ti je to ve trebalo, kaj ti je vudrilo v glavu da si dišel z svoje lepe i tople špilje, a onda si bole razmislim, no ipak su tu vukovi, zajčeki, medvedi i vsa ta malena bića prirode koja si ne zaslužiju da ih ove nemani potamane. Poradi njih si tu, bukva jen’a, zato buš se ‘bil’ z vragima i demonima i z čim vse ne.
Zadnjih par dni je bilo hujše neg’ prej, al valda je vodilo k tom rudniku iz kojeg sile nečiste šire svoju bolest, svoju pakost po selima i šumama, evo kaj se je zblio:

Predi par dni nas je jen’ drugi čovek od prirode, šaman Imš, poslal po sastojke za svoj nekši ritual. Nakon kaj smo pobedili snežnega čoveka i njegovoga brzega i ubojitega tigra (koji me lepo zderal po leđima, da ga se još i denes zmislim) v šumi kraj Rolena i nekše sluzavo i kiselo stvorenje koje je živelo v reci kraj Timbla, smo zeli od tih stvorenja kaj nam je trebalo za ritual i vrnuli smo se nazaj Imšu v Rolene. Tu se naš mladi ratnik suzdržal od bedarija dok je šaman počel’ pućkati v lulo i pričati z duhima. Meni se je pomalo vrtelo v glavi, prav’ da velim, al jedini duh kojega sam videl je bil’ jen’ čovek koji je počel kričati z magijom prema nama, i prizivat’ nas v okrutnu stvarnost. V kaosu koji je nastal’, moj’ kumpanjon vilenjak pošteno okrznul toga čoveka, al’ on je bacil i drugo glasno magijo. Koja me zažigala već neg’ najhujša vatra! Okoli mene je vse gorelo, a Xsandosu i Avaronu je to bilo preveč i su ne zdržali takšo vatrenu stihiju. Spekli su se i vmrli…
Tu bi bil’ kraj svemu, da se šaman ne zmislil’ jen’e magije koja nas je hitila 2-3 dni hoda od Rolena. I to samo v jen’oj sekundi! A k tome mi je dali i masti i napravil novega rituala z kojim je vrnul život v moje poginule kompanjone. Dok sam si našel vremena kaj se oglednem, novi šok! Xandosova sovica je to ne bila! O božica moja, Mieliekki, zakaj se to meni vse događa! Sam ne veroval kaj vidim! Ona vatrena magija je ubila malenega vražička koji je glumil’ da je Xandosova sovica! Jedina je sreća bila kaj je ta sovica bila živa v vrečki od koju je taj isti vražičak mel’ oko svojega pasa.
Posle vsih tih šokova smo se seli i pospominali se kak’ ljudi i trebaju. Imš je v delu svojega rituala prije neg nas je onaj čovek, Tempusovac Taurus omel’ saznal da su duhi z planine di je rudnik vrlo besni i vznemireni. Sada je pak tu bilo više problema i pitanja. Kaj je taj Taurus imal z plemenima kaj su se bunila po celoj međi med pet sela, ja si mislim da ih je on ne gural v službu vragima. Jer da je, onda valda ne bi ubil tog vražička koji nas je špijuniral dok je glumil’ sovicu. Zatim je blo sledeće pitanje, kaj nisu ti vragi z rudnika, koji su harali po šumama i gorama, već kontrolirali orkove, te probali kontrolirati plemena koja su bila v spregi z Taurusom. Dal’ znaju vragi i Taurus jeni’ za druge, da nisu nekši saveznici. Preveč je toga nepoznatega, pa smo izbegavajuć’ novu borbu z Taurusom krenuli nazaj v rudnik.
Celi prvi dan puta prema rudniku je bilo mirno, i taman da smo si našli lepo mesto za spat’, nekaj se moralo zgoditi. Ovega puta bum bedakom nazval vilenjaka. Prvi je stražil’, a dok si je vmoril, je zbudil Eirika kaj on postraži. Mlad, ne vidi v mraku, i preveč neiskusan. To je bilo i več neg’ dost’ patroli snežnih goblina kaj ga spazi, privuče mu se i iznenadi ga. Mudro su ga zabavili bacajući mu snega na glavu, pre neg’ su skočili dole k njemu i počeli mu biti po kolenima. Razvila se kratka borba koju smo ipak mi dobili, i tu borbu i pouku: naj staviti slepca kaj gleda za tebe!
Drugi dan puta smo bez nekših problema dovlekli i sebe žive do planine i uz planinu. Dok smo prelazili skliske delove tega puta uz brdo, sam si razmišljal da se pak vežem užem i idem polako, kada sam osetil’ nekaj čudnega. Rasle so mi kandže na rukama, dlake na leđima (uz one koje sam već mel) i očnjaci v ustima, pretvoril’ sam se v snežnega leoparda! No nisam se osetil zarobljen v telu te prelepe zveri! Naproti, bil’ sam sloboden! Z velikom lakoćom sam se popel uz brdo i planinu i krenul pred mojim kompanjonima istraživati put. O, kak’ se je bilo lako šunjati i skakati prek kamenja prekritega z snegom! No moral sam se pribrati i paziti kaj mi moja sreća ne pomuti pažnju koju sam trebal usmerit’ putu k rudniku.
Dok smo prišli blizu rudnika, mi je moj novi mačji instinkt rekel da je i ovaj put nekaj čudno v zraku. Zato sam našel’ put gore, na kosu iznad ulaza v rudnik i oprezno posmotril’ kaj tam ima. I bilo je nekaj! Štiri orka su stražila, a okoli njih je pak letel nekši mali vražičak! Još jen’! Kaj nas tek nutri čeka! Dok sam to videl, brže-bole sam se vrnul’ nazaj k drugarima! Tu sam se vrnul v svoj stari oblik i povedal im kaj sam videl. Brzo smo se dogovorili kaj bumo napravili (začudo!) i krenuli napasti stražu…
Tu nas je ipak onaj vražičak prvi videl i počel gađati z nekšim bockama! Bukva me zderala pošteno v rame, no dok je krenul bežat’, Xsandos ga je oslepil z magijom, pa je ov’ pobegel nekam drugam, verjetno da umre sam i slep (haha, vrag te zel’ sebi nazaj!). Ja sam za to vreme z snagom prirode zadržal orkove gore na kosini, a vilenjak ih je poskidal z strelama. Ni bil’ baš preveč precizan, no mel je dosta strela, a moje bilje i tu i tam neki grom kaj sam prizval su obavili svoje! Mislili smo da smo iznenadili ove v rudniku, no tu bum titulu bedaka vrnul Eiriku, jer je počel kričati i zvati vse kaj je ikad postojalo na toj božjoj planini kaj nas napadne. Dok su se vrata rudnika odprla izletel je pak veliki snežni trol skupa z goblinima i orkovima. Bilo je čudno kaj su se držali bole neke taktike koju kaj da je Eirik zamislil, i dobro im je išlo, a onda je Xsandos prizval svoje dve nemrtve nemani, a ja velikega vuka. V žestokoj borbi, Eiriku je bilo hudo v želučeku, velda mu je trolov hraček nekaj napravil’, pa se jedva mical z mesta v toj borbi, no leševi i zver koju smo prizvali čarobnjak i ja su okružili protivnike, i još strela vam’, munja tam’ i brzo se vse stišalo.

Tu ja ve stojim pred odprtim oknom rudnika i leševima trola, orkova i goblina… I razmišljam si, kaj mi je to trebalo…

View
Kronike Snježnog plamena
Kroničari

Da li je vizija bila vrijedna svog ovog truda? Ili je bila toliko beskorisna da su ostali članovi skupine priznali da sam cijelo vrijeme bio u pravu i rekli da će od sad slušati samo mene? Jesam li ikad uspio ispuniti svoju zakletvu? Što se uopće dalje događalo?

Te odgovore nećete saznati od mene.

Kad sam započeo pisati ovaj dnevnik, bilo me briga samo za stvari koje se događaju meni. Tako sam i zapisivao samo ono što je bilo vezano uz mene. No, prelistavši par posljednih zapisa vidjeh da to više nije slučaj. Postao sam član družine i tako vezao svoju sudbinu uz svoje sudruge. Moji doživljaji i podvizi više nisu samo moji, već pripadaju Snježnom plamenu. A Snježni plamen zaslužuje svoje kronike.

Kada bi skupina imala samo jednog kroničara, velik dio istine o našim podvizima bi se izgubio. Ja ne razumijem Xandosove magije ni tragove koji Alvaronu pričaju priče, a bogova mi ni Dagnino mrmljanje o prirodi (zapravo bilo čemu), jednako kao što oni ne razumiju moje taktičke probleme i zaključke.

Zato prepuštam njima da nastave moj dnevnik i preimenuju ga u „Kronike Snježnog plamena“. Ja ću nastaviti ispisivati „ Zapisnik likvidacije“ kako bi imali precizne i pregledne informacije o našim bitkama.

I za kraj pada mi jedino na pamet vratiti se na početak, na priču zašto ne volim Tempusa. Kada je konačno zapišem, možda ću se pomiriti s bogovima (ili bar jednim od njih).

View
Eirikov novi dnevnik - 12
Put k jezerima - dio drugi

Prenoćismo u divljini. Ne volim spavati vani, zemlja je mokra i hladna a šator skučen, osjećam se kao u grobu. Zapravo, jedino što fali da šator i postane grob jest da se netko prošulja kraj našeg stražara.

Preživjevši noć bez ometanja nastavismo dalje. Obiđosmo Thimble (usprkos zdravom razumu i mom nagovaranju), a put nam zaustavi tanak sloj leda na rijeci nakon koje se nalaze jezera koja tražismo. Alvaron je prešao prvi i rekao da nema opasnosti s druge strane. Ja sam oprezno krenuo sljedeći… i prošao! Zatim je na redu bio Xandos. Djedica (to je više iz milja, nije on toliko star) je bio lagan no nespretan, i kako je krenuo štapom je kuckao po ledu, testirajući mu debljinu. Međutim, ta mu ideja, iako pametna, nije bila od odviše koristi jer ga noge izdaše i on pade i razbije led. Bacih mu uže i zaustih reći kako mu sva je pamet ovoga svijeta beskorisna ako ga noge ne slušaju, no tada se zbi nešto strašno. Iz vode izroni nekakva bijela sluzava masa i krene se obavijati oko nesretnog Xandosa! Pokušah ga izvući užetom, no bijah preslab pa popih mješavinu povećanja. Alvaron ispuca par strijela koje jednostavno prođoše kroz puding, a Dagna, koji je bio daleko na drugoj strani rijeke, poče nešto čarati i dozivati.

Čim je mješavina počela djelovati, Alvaron mi je priskočio u pomoć i zajedničkim snagama izvukosmo Xandosovo tijelo. U međuvremenu se kraj pudinga stvorio jedan medvjed, a uskoro i još jedan. Dagnino dozivanje je upalilo! Puding se okrenuo ka medvjedima, dajući nam šansu! Izvadih malj za koji je Imsh rekao da je koristan protiv ovakvih stvorenja i krenuh udariti pudinge – do tada ih je već bilo više, jer veći se podijelio na nekoliko manjih. No ne stigoh ni zamahnuti, jer pudinzi se rastopiše. (ili rasplinuše? Nisam siguran koji je ispravan naziv, Xandos će sigurno znati kako opisati smrt pudinga.) Pogledah prema Xandosu i vidjeh da je ipak živ. Duboko udahnuh.

Tek sam tad primijetio lebdeću kuglu na mjestu gdje bješe puding. Kako mi je Xandos kasnije objasnio, ta kugla crpi tekućinu iz onoga što dotakne i ona je zapravo cijelo vrijeme izjedala puding iznutra. „Nije ti loša ta suha kugla, Xandose, no ja bih sad dvije vlažne stvari, obje na p!“ objasnih mu dok se vraćasmo u Rolene.

View
Eirikov novi dnevnik - 11
Put k jezerima - dio prvi

Pišem ovo dok putujemo s jezera natrag prema Roleneu. Susret s četiri jahača, poluorkova Plemena roga, prošao je bolje nego što je to na početku izgledalo. Dagna je iz daljine magijom povećao bilje, no to je zaustavilo samo jednog. Ostali su napredovali prema nama, brzo jahali na konjima dok su im se rogovi na kacigama sjajili na zubatom suncu. “Uskoro će snijeg oko naših nogu poprimiti življu nijansu boje”, pomislio sam, “pitanje je samo čije će krvi biti više.” Sjahali su. Srce mi stade lupati kao čelični ovan po vratima tvrđave. Izvadio sam gizarmu i postavio je nisko, nagnuo se natrag. Poluork u sredini krenuo je na mene. Još par koraka… i… sad! Iskorak, tijelo naprijed, gizarma prema gore, duboki ubod, zatim u stranu, opiši polukrug, kuka na prednju nogu, povuci, uspjeh – pada na pod, još jedan polukrug, drugi ubod! Rezultat – napadač na podu s dvije rane.

“Dolaze!” zaderao se Alvaron ispucavši još dvije strijele. Obje su pogodile cilj, no ovi su jednostavno odbijali umrijeti. Za pojasom sam napipao napitak koji će me, prema Xandosovim riječima, učiniti većim i jačim. Znao sam da ću pokrivajući veću površinu moći zahvatiti ostalu dvojicu prije nego što stignu do stražnjih redova. Popio sam ga.

I ja i gizarma narasli smo na otprilike tri i po metra. Izveo sam potez polumjeseca (od prvog polukruga nadalje) barem pet puta. Jednom sam čak izgubio ravnotežu i pao. Alvaron je srijelama nepogrešivo “punio” one koji su stajali dok su one srušene Dagna, Gerti i Xaver kljucali do smrti.

Onaj jadnik kojeg je bilje zaustavilo je, vidjevši masakr, krenuo bježati. Alvaron se nemilosrdno popeo na konja i išarao mu leđa sa strijelama. Ne očekivah takvu okrutnost od vilenjaka, moram priznati… možda još ima nade za njega.

View
Eirikov novi dnevnik - 10
...a ni puding!

Vlasnik jetre koju će Imsh iskoristiti kako bismo dobili viziju bio je sabljozubi tigar. Krenuli smo ga potražiti i bili smo nađeni! Bitka je taktički bila vrlo zanimljiva. Tigar je bio u društvu oklopljenog ratnika impresivnih obramenih sposobnosti. Postavili su se tako da je tigar je bezglavo napadao dok se njegov ljudski gospodar branio i odvlačio nam pozornost. Ja sam učinio jednu taktičku pogrešku (srećom, suborci su mi neuki pa nisu primijetili) – postavio sam se u preobrambmen stav kako bi parirao ljudskom suparniku. To je kao posljedicu imalo slobodan proboj tigra po lijevoj strani (gdje je Gerti). Tigra je na kraju srušio koncentriran napad, no ne mogu se oteti dojmu da bi malo agresivniji pristup s moje strane strane uvelike olakšao bitku.

Nakon bitke (prošli smo bez gubitaka, Dagna je spasio Gertija prije negoli je ovaj iskrvario) pokušao sam prokomentirati taktiku sa sudruzima, no nisu me baš shvaćali ozbiljno. Vratismo se u Rolene.

Drugi sastojak potreban za viziju nalazio se na jezeru nedaleko Thimblea, jednog od sela koje je Pleme roga potpuno zauzelo i protjeralo, ubilo ili zarobilo svoje neistomišljenike. Thimble je također bilo selo iz kojeg je kretala karavana koju smo sreli ispred Rolenea, a koja nam je ispripovijedala o orkovima crvenokošcima. Imsh nam je još ispripovijedao kako u Thimbleu možemo očekivati između 30 i 35 ratnika i nepoznat broj zarobljenika, savjetovao nas da ne idemo tamo i odbio nam dati pojačanje. Nisam ništa više ni očekivao od njega. Onaj koji ima informacije, a odbija djelovati na temelju istih je kukavica. Onaj koji ne činjenje opravdava mudrošću trebao je davno umrijeti od starosti. Onaj koji tvrdi da je najvažnije preživjeti ne zaslužuje živjeti.

Meni je sve bilo jasno. Treba osloboditi Thimble! I da, donijeti taj puding. Međutim, moji su suborci još jednom demonstrirali adamantnu inertnost u slijepom vjerovanju trabunjanju starog Imsha ostavši neokrznuti svim mojim argumentima (ima ih samo tridesetak, a do sad smo sve bitke s poluorkovima prošli bez ikakvih problema, ubit ćemo prvo jednu patrolu pa čekati da nova ode izviđati, ako svi izađu možemo ući u selo i osloboditi zarobljenike…). I putem sam ih pokušavao nagovoriti, no uzalud. Alvaron je tvrdio da ih je previše, ali i odbijao sudjelovati u smišljanju taktike koja će ih razdvojiti. Dagna je rekao da se njega Thimble ne tiče, za razliku od pudinga koji nosi viziju za koju ne znamo što nosi. A Xandos je trijumfalno ustvrdio kako on ne vidi po čemu su orkovi (ili tko je već tamo) u Thimbleu zli, našto sam mu ja predložio da ode u tamošnju krčmu popiti čaj.

I taman kad sam svim silnim prigovaranjem i nagovaranjem dozlogrdio i sebi i njima (obećajem, neću više trošiti snage na na besmisleno dosađivanje sudruzima), Alvaron ugleda 4 jahača u daljini. Konačno nešto akcije!

Dodatak:

Skoro zaboravih! Nakon bitke sa sabljozubim tigrom napao nas je čopor vukova. Napad je bio iznenadan i izvrsno tempiran, no brzo smo uspostavili kontrolu nad bitkom. “Jadna izgladnjela stvorenja”, razmišljao sam dok sam nabijao jednog na gizarmu, “priroda nije bila milostiva prema njima.” Poslije bitke (možda riječ klanje bolje opisuje što se zapravo zbilo) upitao sam Dagnu zašto se ovakve stvari događaju. Odgovorio je da to ima veze s prirodnom ravnotežom. Njegov mi odgovor nije bio potpuno jasan, a dodatno je izgubio na jasnoći kada sam vidio kako naš druid previja jednog od preživjelih vukova, pa ga budi i razdražuje hranom i zatim opet tuče. “Pokušava ga pripitomiti”, objašnjavao mi je Alvaron, “no ne ide mu baš.”

Čudni su putevi prirodni.

View
Eirikov novi dnevnik - 9
Ne volim jetru...

Ući u Imshov šator bilo je kao prijeći u svijet mrtvih. Gust i težak dim snažnog i oporog mirisa ispunjavao je cijelu prostoriju, čineći svaki korak i svaki udisaj izazovom. Ogledah se oko sebe. Učini mi se da i je tlo sazdano od dima i da hodamo po oblacima. Na rubovima šatora ugledah vojsku orkovskih ratnika, bijelih lica i sivih tijela. Preznojio sam se. Krenuh upozoriti svoje sudruge na opasnost, no primijetih da su se udaljili od mene i da su im lica problijedila, kao da postaše duhovi. Usmjerih svoje izmučene oči natrag na vojsku, no ona u času nestade i pretvori se u tisuću bijelih vukova. Protrljah oči i učinih par dubokih i teških udaha, suzdržavajući se od kašljanja. Čuh kako netko udari štapom o pod par metara ispred mene. Otvorih oči, grčevito stiščući svoje oružje. Dim se osjetno prorijedio, na rubovima šatora više nije bilo ničega osim par sjena koje se pomicaše s lelujanjem šatorskog krila na vjetru, a i sudruzi mi opet izgledaše normalno. Ravno ispred mene, ugledah lulu veličine toljage iz koje sukljaše bijeli dim, tako gust da se prelijevao oko lule (kao da je tekuć) i kretao širiti na sve strane tek kad se razrijedio. Lulu je držao nizak i prosijed poluork naboranog lica. „Ovo je najstariji poluork kojeg sam ikad vidio!“ pomislih gledajući opuštenu kožu njegovih snažnih ruku koje držaše lulu.

Razgovor s Imshom nije bio ugodan. Pokušao sam biti ljubazan i pun poštovanja u početku (uostalom, bilo me i malo strah), no s vremenom (kad sam se prestao bojati) mi je krenuo ići na živce. Rekao je nešto otprilike ovakvo: “Vi ste moćni i ja vam zahvaljujem što ste došli, ali nećemo napadati ostala sela niti trebamo vašu pomoć u obrani, ali ipak se trebate dokazati i imati poštovanja, pa donesite mi neku jetru i neki puding…” Izišao sam iz šatora i pustio svoje strpljivije suborce da razgovaraju s njim.

Sutradan me Dagna probudio malko ljutit: „Kaj pa si napravil s jonim stvarima?“

„Molim? Pusti me da spavam, toplo je ovdje!“ ajme što patuljci smrde.

„Di su oklupi i sekire od ounih polorkova kaj smo poklali?“ nastavio se derati ovaj.

„Podijelio sam sve. Naša je oprema bolja, a njima će dobro doći. E da, i one poluorkove što smo ubili sam zabio na kolce i postavio na ulazu u selo. Jel’ mogu sad nastavit spavat’?“ odgovorio sam lijeno.

„Jesi l’ ti pak normalen? Kaj pak buš delil svu našu opremu…“ prestao sam ga slušati. Ideja o druidu zabrinutom o prodaji metalnih oklopa i oružja pobijedila je moj još pospani razum.

Ukratko, ni ostalim članovima Snježnog plamena nije se svidjela moja ideja o dijeljenju. „Bolje opremati ljude nego pričati o kuhanju jetrice…“ pomislio sam, no na kraju sam se složio da smo ipak družina i da trebamo zajedno odlučivati. Na tragu toga oni su zajedno odlučili poslušati starog Imsha i potražiti sabljozubog tigra (radi jetre) i nekakav puding (radi pudinga). Uzalud je bilo svo moje nagovaranje, argumenti kako je neprijatelj razasut po selima i ne očekuje frontalni napad na rudnike koji su očito izvor svog zla…

Skupina je odlučila kako je važnija jetrica.

View
Eirikov novi dnevnik - 8
Dolazak u Rolene

Putovanje po sjeveru Damare je kao plovidba po moru. Umjesto beskonačnog plavetnila okružuju vas prostranstva bjeline od kojih vam prijeti snježno sljepilo, slično kao što nenaviknuti na plovidbu obolijevaju od morske bolesti. Nevere postaju mećave, sirene koje svojim pjevom dozivaju mornare u opasnost pretvaraju se u jednako primamljive špilje koje pružaju zaklon, ali i nepoznate stanovnike.

Zato je pojava crne točke na obzoru izazvala uzbuđenje, ali i nemir u našoj skupini. Predložio sam da ne napadamo orkove ako ih je više od stotinu, a složili smo se i da ćemo bježati ako se radi o crnom zmaju. Crna se točka ubrzo pretvorila u duguljastog crva, a potom u karavanu. Glava karavane bio je poluork koji nam je objasnio kako bježi iz Thimblea, sela pod opsadom njegove braće okrenute na zlo, ali i punokrvnih orkova crvene kože. Toga časa mi je sinulo – ti crvenokožni orkovi su sigurno podanici vragova iz rudnika u Giantspiresima! Poželjesmo smjesta krenuti u Thimble, no poluork nam objasni da je prekasno. Reče i da je najbolje na odemo u Rolene, selo koje (još) nije pod opsadom, i tamo pomognemo kako znamo i umijemo.

Nastavismo prema Roleneu i ubrzo stigosmo na brežuljak koji je nadvisivao seoce. Naš vazda oprezni izviđač primijeti kako u blizini leži mjesto izvrsno za postavljanje zasjede i krene provjeriti, krećući se kao snježna lisica. Ubrzo (no sporije od prave snježne lisice) se vrati i reče kako u zasjedi čekaju tri poluorka s rogatim kacigama i sjekirama oštrim kao očnjaci crnog zmaja demona vampira vukodlaka sa sedam glava i otrovnom krvlju i – uglavnom, oštrim sjekirama. Sve u svemu, njima je dosadilo čekati u zasjedi pa su se zatrčali prema nama, vadeći svoje iznadprosječno oštre sjekire. Bitka (ako se ono što je uslijedilo upoće može tako nazvati) je trajala kratko. Uzdignuta ruka i par riječi molitve prirodi našeg niskog, ali širokog druida uzrokovaše izbijanje gustog trnja pod nogama napadača, koje ih je svakim korakom ranjavalo i usporavalo njihovo ionako sporo napredovanje kroz gusti snijeg. Još malo čaranja, ovoga puta od strane starog Xandosa, baci jednog u dubok san. Tad primijetismo četvrtog, no i njega Dagna zaustavi magičnim biljem.

Uđosmo u Rolene, seoce od svega stotinu ili dvije duša. Na ulazu Xandos sretne nekog svog starog prijatelja koji mu ispriča kako po zapovijedi seoskog šamana, mudraca i vođe Imsha grade obranu (palisadni zid) i naoružavaju se. Odosmo popričati s Imshom.

View
Eirikov novi dnevnik - 7
O tigrovima i slonovima

“Jesi li primijetio”, upitao sam Alvarona, “kako su male i nemoćne životinje uvijek na oprezu? Stalno se ogledavaju oko sebe i plašljivo se sakrivaju i na najsitniji znak opasnosti. S druge strane, velike i moćne životinje poput mitskih slonova chultanskih prašuma ne pridaju oprezu nikakav značaj. One se kreću kroz prašumu onako kako kraljevi kroče po svojim dvorima – samouvjereno i dostojanstveno, tako da im se ostali sklanjaju s puta. Dakle, suputniče moj vilenjački, ne opterećuj se svim tim silnim izviđanjem i šuljanjem, nego razvij zastavu nad našim saonicama, tako da nas svi vide!”

“Ovaj sjeverac ispuhao je svu pamet iz te tvoje ljudske glave!” odgovorio je on, i dodao: “Zaboravljaš na tigra, koji se prišulja svom plijenu prije negoli napadne, ili na orla, koji kližući nebom dugo i pomno promatra svoju metu! Kako objašnjavaš njihovu opreznost i moć opažanja?”

“Očito ti je mraz napunio uši, pa ne čuješ kakve gluposti pričaš! Tigru i orlu takve sposobnosti pomažu uhvatiti plijen, no ono što ih čini moćnima jest njihova snaga i ubojitost u borbi! Uzmimo da se tigar ne zna sakriti: bilo bi mu teže uhvatiti plijen, no on bi i dalje ostao onaj koji lovi i onaj kojega se boje! Ponavljam”, zaključio sam, “ne bojim se onoga koji je stalno oprezan i skriven jer tako pokazuje slabost i strah, nego onoga koji slijep kroči kroz prašumu!”

Bio sam uvjeren da sam pobijedio u raspravi kada je moj sugovornik demostrirao vilenjačku mudrost: “U redu Eiriče, recimo da si u pravu. No ne bi li onda bilo mudro praviti se opreznim kako bi zavarao svoje neprijatelje i natjerao ih da te podcijene? Nismo li najbolje funkcionirali u bitkama u kojima su neprijatelji dolazili k nama?”

Složio sam se: “Lukav si ti! Hajde onda izviđati, a ja ću se praviti da mi je noga slomljena.” Uzalud. Dagna mi nije dao da sjedim na saonicama.

View

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.