To Tame a Land

Eirikov novi dnevnik - 3

Podmukli led i dolazak u Kindrace

Put do Kindracea bio je relativno miran, no na samom početku dogodilo mi se nešto prilično neugodno. Naišli smo na zaleđeni potok, širok oko 5 metara. Led mi se nije činio pretjerano spremnim da izdrži moju težinu, pa sam, ponesen novootkrivenom slobodom, potok odlučio preskočiti. Ali, avaj, težak oklop zakoči me i negdje oko trećeg metra doskočih u led, koji spremno puče upravo kao da me čekao u zasjedi. Stotinu nožema me probode po cijelom tijelu, počeh se tresti kao siromahova koliba u mećavi. Eto, tako zaplivah u potoku hladnom kao srce bijelog zmaja…

Nakon što sam se dovukao do druge obale, primjetih da je i patuljački druid doživio sudbinu sličnu mojoj. Čini se da je led bio posebno podmukao toga dana… Bilo kako bilo, dobri nam je vilenjak ubrzo zapalio vatru i posudio nešto suhe odjeće.

Stigosmo u Kindrace par dana poslije. U međuvremenu saznah da se Xandos, postariji mag bavi smrću, i da mu je u planu umrijeti, ali ne potpuno. To mi se svidjelo jer reče da nemrtvi (to su ti neodlučni) ne osjećaju hladnoću, koja je u mojim kostima ostala zapisana poput prokletstva od onog potoka s demonskim ledom. Međutim, kasnije saznah da ti nemrtvi ne osjećaju putenu žeđ, što mi je potpuno neprihvatljivo.

Ne možeš imati sve, razmišljah pućkajući lulu, koju su goblini neobjašnjivo ostavili netaknutu, dok nas je pseća zaprega polako uvodila u nizak kameni grad za koji sam se nadao da će skinuti prokletstvo hladnoće s mojih kostiju…

Comments

roncho

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.