To Tame a Land

Eirikov novi dnevnik - 4

U Kindraceu

Namjera mojih suputnika bila je da se nakon odmora u gradu vrate u rudnike u kojima su pronašli Duglada. Pošto rekoše da tamo ima goblina i orkova, a s obzirom da sam zakletvom vezan zaklati barem stotinu tih štetočina, odlučih im se pridružiti do daljnjega.

Smjestili smo se u krčmu naziva Liam kod Liama. Ugodno mjesto to bijaše, toplo i svijetlo, s čvrstim i stabilnim stolovima od hrastovine koji zovu na nazdravljanje i udaranje šakom. A i kreveti su bili meki…Uvijek se iznenadim mekoćom kreveta nakon dužeg putovanja, tko zna, možda u tome leži i njihov smisao. Pića nisu bila loša, evo baš kako pišem ove retke osjećam kako me sasvim prosječan, ali vrlo prigodan konjak ugodno grije i odagnava sve strahove i nedoumice i sva tjeskobna razmišljanja o neizvjesnosti sudbine jednog ratnika – a ponekad i ubojice (ili je obrnuto)...

Osim ovakve konemplacije koju sam redovito provodio u polupijanom stanju, bilo u krevetu ili za šankom, u Kindraceu sam posjetio kazalište i popričao s par lokalnih bardova. Oni su mi ispričali kako rudnicima u koje smo se zaputili vlada nemrtvi bijeli zmaj, što sam shvatio prilično ozbiljno. Budući da se srednjovječni Xandos bavi takvim stvarima, na trenutak sam posmislio da je on saveznik tog zmaja i da svi srljamo u sigurnu smrt (ili nesmrt, ako nas učine nemrtvima). No, moji su me suputnici brzo razuvjerili, rekavši mi da previše slušam bardove (A šta bi trebao, čitati knjige? U Netherilu su puno čitali knjige, a znamo kako je to završilo – smak svijeta, padanje planina s neba… Nikad nisam čuo da se nešto slično dogodilo zbog pretjeranog slušanja bardova…) i da je nemrtvi zmaj mnogo moćniji od našeg Xsandosa pa da nije vjerojatno da su saveznici. To me smirilo. Bolje kročiti ka sigurnoj smrti nego i ka izdaji i sigurnoj smrti!

Zaradili smo i nešto zlata. Otac plemića kojeg su moji suputnici spasili dao nam je svima nešto novca. Kako ja svoj nisam zaslužio, dao sam ga njima i dobio zauzvrat par napitaka koji munjevito iscjeljuju rane. Nevoljko sam prihvatio. Osim toga, pronašli smo nekakvu ukradenu svilu i dobili ugodnu nagradu za nju. Svoj dio dao sam Alvaronu da mi napravi luk.

S Dagnom, patuljačkim drvoljupcem koji nije vičan Commonu, a ni damarnskom jeziku (sumnjam čak i da je tečan u patuljačkom), vodio sam par zanimljivih razgovora. Prvi se ticao tjelesne naslade. On se naime, kada ga zasvrbi, ode počešati o bukvu. Bukvu! Čuo sam da neki to vole s kozama ili ovcama, ali bukva! Ne isključujem mogućnost da sam nešto krivo čuo ili shvatio, ali nadimak drvoljubac otada shvaćam u drugačijem svjetlu. Drugi se razgovor ticao patuljaka, ljudskih muškaraca i žena i vilenjaka. Da ne idem u detalje, samo ću izložiti zaključke:

Osobina Patuljci Muškarci Žene Vilenjaci
Kosa Koga briga Koga briga Duga, često u pletenicama Duga, često u pletenicama
Dlake na licu Brada i brkovi Brada i brkovi Ništa Ništa
Omiljeno piće Pivo i žestica Pivo i žestica Fino vino Fino vino
Stav o cvijeću i izlasku sunca ... ... Kako je to lijepo! Kako je to lijepo!

Gotovo zaboravih! Dvije večeri prije polaska bio je ride, deseti dan. U krčmi se skupiše mnogo svijeta, a ugodne note prenešene zamamnim usnama mlade glazbenice (zapravo, imala je flautu, ali u mojim snovima ona je samo smetala) i uparene potocima pića ugrijaše, ma usijaše naša tijela. “Da nije prolazno, ne bi ni valjalo” pomislih i osmjehnuh se mladoj djevojci. I ova je imala crnu kosu…

Ujutro sam joj poklonio nešto svile i poslao kući. “Ako ću umrijeti u bici, danas je sasvim pristojan dan za to” nasmiješio sam se i sišao na ručak.

Comments

roncho

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.